Njene smedje oci, u kojima jedva vidis zjenicu od tame, i ovaj put su usmjerene na njega. Njene misli, koje su zauzete tokom cijelog dana, jos uvijek se umaraju razmisljajuci o jedno te istoj stvari. Jos uvijek razmisljaju o njemu, njemu, njemu i njemu. A u kojem smjeru su usmjerene njegove divne zelene oci ? Koga gledaju i o kome ili cemu razmisljaju ? To djevojka nije znala, ali znala je jedno. O njoj, sigurno ne. Ta spoznaja ubijala ju je iz dana u dan sve vise i vise. Vec mjesecima, djevojka je bila spremna na sve samo za njega, ali nikako da vec jednom pocne zrtvovati. Nikako da mu prizna, da izbaci to iz sebe, da mu kaze koliko joj je stalo, koliko ga zeli. A zasto ? Previse se bojala toga da ce ju odbaciti, da ce ju ismijati, da ce se osramotiti, i da ce ju sve to skupa boljeti i vise nego prije. Bojala se da ce ju ta bol mozda i unistiti, jer to je spoznaja koja ju ionako ubija. Danima, tjednima, mjesecima, skupljala je hrabrosti, ali onda u jednom trenutku sve bi isparilo. I onda opet. I opet. Citala je svakakve citate, textove, sve i svasta, trudila se zaboraviti, preboljeti, ali nije mogla. Srce joj je vec davno bilo oteto, a sve sto je htjela je uzvracena ljubav. Ne bilo cija, njegova. Je l' puno trazi ? Osim svega toga, zaboljela bi spoznaja da on voli drugu, ne nju. Nije mogla gledati i trpiti kako se upucava drugoj, kako joj pokazuje ljubav i sve sto je ona zapravo htjela od njega. Spoznaja da joj ta ljubav nikad nece biti uzvracena, njoj nije bila prihvatljiva. Iako je to znala, nadala se. Nada. Snovi. Masta. Kako lijepe stvari. Samo joj to ostaje, samo je tamo sretna. Kako da ona ne misli na njegove oci, njegov osmijeh, i njega samog ? Kako da prestane voljeti nesto sto joj je draze od svega ? On je bio prva stvar na koju pomisli ujutro i zadnja na koju pomisli navecer. Svjesna njegove neuzvracene ljubavi, osim sto se nadala cudu, nadala se i njegovu prijateljstvu. Radije bi ga imala kao najboljeg prijatelja, nego nikako. Mozda bi joj tada bilo jos gore, jer bi sjedila pored njega, zabavljala se i mozda jos vise zaljubila, a znala da je to samo prijateljstvo i nista vise, ali iovako je vec bila ocajna. Svakim jutrom, stala bi pred ogledalo i pocela se sredjivati. Razmisljala je o njemu. Opet. Kada bi pricala s njim, nista drugo ne bi bilo vazno. Nitko nije postojao. Iako su joj ljudi rekli da zaboravi, da nadje nekog vrijednijeg nje, nekog boljeg, kojeg zasluzuje. Ona nije mogla, makar se svim silama trudila. Zanimalo ju je kada ce vec jednom doci kraj ? Kada ce prestati razmisljati o njemu i osjecati ista prema njemu ? Ili kada ce on napokon shvatiti i kada ce zajedno biti sretni ? Samo neka bude sto prije, jer ovako... Ovako vise nije mogla.
Mozda se netko nadje u nekim recenicama. Mozda netko u cijelom postu. Mozda je ovo prica o nekoj djevojci, a mozda, samo mozda o meni ?
I'm a dreamer.
Grandmother's cakes can heal broken heart for a while.
The minutes felt like hours without you.
Your little Monsterr. <3
